Šta je jod?

Jod je mikroelement koji je neophodan organizmu zbog sinteze i sekrecije hormona štitnjače. Osim što se u štitnjači odvija sinteza hormona štitnjače (titoksin, tj. T4 i trijodtironin, tj. T3) u njoj je također sav rezervoar joda u organizmu u tzv. molekulama tireoglobulina (Tg). Zahvaljujući tome, čovjek može dva mjeseca ne unositi nikakvu količinu joda nego koristiti rezerve ovog mikroelementa iz tireoglobulina gdje se odvija neometana proizvodnja hormona štitnjače.

Koliko joda naš organizam treba?

Dnevna potreba za jodom kod odraslih osoba je oko 150 μg a kod djece je, zavisno od uzrasta, manja. U trudnoći se potreba za jodom povećava na oko 200 μg dnevno i izuzetno je važno sprovesti profilaksu u vidu nadomjesne terapije, najčešće u sklopu multivitaminskih proizvoda. Unos joda u trudnoći je izuzetno važan, jer njegov nedostatak može ometati biosintezu hormona štitnjače i majke i ploda te negativno utjecati na razvoj ploda. Vrlo je važan uravnotežen unos joda u trudnoći, jer u slučaju pretjeranog unosa joda u ovim mjesecima, može se potaknuti postporođajna autoimuna bolest štitnjače i/ili olakšati razvoj postporođajnog destruktivnog tireoiditisa.

Šta se dešava ako ne unosimo jod?

U slučaju nedovoljnog unošenja joda razvija se bolest štitnjače poznata kao struma ili guša. Nastaje kao posljedica upornog pokušaja organizma da popravi stanje i proizvede dovoljnu koločinu hormona štitnjače. S obzirom da čovjek sa smanjenim unošenjem joda manje i proizvodi hormona štitnjače, aktiviraju se autoregulacijski mehanizmi koji iz mozga (hipotalamus i hipofiza) šalju signale štitnjači da poveća rad tako što se povećava broj i veličina stanica štitnjače. U konačnici se, s povećanim brojem stanica i njihovim porastom, cijela štitnjača uveća (struma), što se često može vidjeti i golim okom. Struma je najpoznatija posljedica neunošenja joda, ali su druge pojave, posebno utjecaj na razvoj mozga, puno ozbiljnije. Endemski kretenizam, izazvan teškim nedostatkom joda tokom trudnoće, najrasprostranjeniji je preventabilni uzrok mentalne retardacije širom svijeta.

Je li endemska gušavost iskorijenjena?

Mnoge zemlje u svijetu, prema izvještajima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), i danas imaju problem endemske gušavosti, a to podrazumijeva da više od 10% populacije nekog područja ima razvijenu strumu. Jodiranje kuhinjske soli je zakonska obaveza u mnogim zemljama, pa i u našoj. Na taj način spašene su stotine i hiljade djece od poremećaja koji bi nastao zbog nedostataka joda. Ipak, skoro milijardu ljudi u oko 100 zemalja nerazvijenog svijeta još uvijek je na granici opasnosti od mentalnih posledica i fizičkih smetnji zbog nedostatka joda u njihovoj ishrani.

Kako je pomogla obična kuhinjska sol?

Endemska gušavost je bila veliki problem u nekim krajevima bivše Jugoslavije kao što su Slavonija, Lika, selo Rude (kod Zagreba), Sandžak, Crna Gora, a u našoj zemlji krajevi uz riječna korita Save i Drine (najviše Srebrenica). Obavezno jodiranje kuhinjske soli započeto je 1953 godine u tadašnjoj Jugoslaviji sa 10 mgKI/kg kuhinjske soli. To je značajno poboljšalo prevenciju te se broj oboljelih smanjio. Vremenom se profilaksa mijenjala i udio KI se povećavao kako bi se endemska gušavost iskorijenila. U skladu sa smjernicama SZO i zakonima koji postoje u našoj zemlji, kuhinjska sol proizvedena u Bosni i Hercegovini zadovoljava neophodne standarde, a to je 20-40 mg KI u 1 kg kuhinjske soli.

Trebamo li povećati ili smanjiti jod u ishrani?

Bilo je potrebno mnogo istraživanja i rada u 19. stoljeću, kad je jod i otkriven. Prvi su ga u liječenju gušavosti isprobali američki istraživači i liječnici. Oni su i prvi u svijetu započeli profilaksu kuhinjskom solju s odličnim rezultatima iskorijenjenosti endemskog kretenizma. I zapadnoeuropske zemlje su imale nacionalni program jodne profilakse pomoću kuhinjske soli, tako da u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Austriji, Švicarskoj, Grčkoj, Nizozemskoj i drugim, postoji zakonska regulativa o jodiranju kuhinjske soli.

S obzirom na pobrojane zemlje i njihov stav o obaveznom jodiranju kuhinjske soli te rezultate o gotovoj iskorijenjenoj gušavosti u razvijenom svijetu, ne postoji razlog preispitivanja neuzimanja „obične“ domaće kuhinjske soli koja je adekvatno jodirana prema smjernicama SZO. Korištenje nejodirane kuhinjske soli, obojene, crne ili drugih oblika kuhinjske soli predstavlja pomodarstvo i vraćanje u 19. stoljeće, iz kojeg su nas vrijedni istraživači i liječnici spasili. Isto tako je neopravdano dodatno unošenje joda kao suplementa, jer je unošenje kroz kuhinjsku sol, prema SZO, sasvim dovoljno. U trudnoći su smjernice malo izmijenjene, ali se o detaljima nadomjesnog unošenja trudnica dogovara sa svojim liječnikom.