Pacemaker (izgovara se „pejs-mejker“) je mali uređaj veličine otprilike kao pola mobitela koji služi da održava pravilan srčani ritam u osoba koje imaju usporenje rada srca ili pauze u radu srca. Pacemaker na engleskom i znači „onaj koji daje ritam“.

Kako srce pravi svoj ritam?

Srce radi tako što se njime šire električni impulsi koji ga potaknu na kontrakcije (stiskanja ili „sistola“). Kontrakcijama srce istiskuje krv ka cirkulaciji, a između kontrakcija (otkucaja) su kratke faze odmora (zovu se „dijastola“). Ovi električni impulsi nastaju u posebnim, električki aktivnim strukturama srca koje zovemo sprovodnim sistemom. Sprovodni sistem programiran je da vodi ritam od 60 do 100 otkucaja u minuti. Ubrzanja se javljaju pri fizičkom naporu ili pri uzbuđenju, a usporenja pri odmoru, spavanju itd. Brzina rada srca prilagođava se uvjetima u kojima se osoba u datom momentu nalazi. Nekad se jave i odstupanja od normalnog ritma i njegovih uobičajenih oscilacija. Usporenje ritma na ispod 60/min zovemo bradikardijom, a ubrzanje preko 100/min zovemo tahikardijom.

Bradikardija ispod 60/min uglavnom se dobro podnosi ako rad srca nije drastično usporen, pa osobe sasvim normalno funkcioniraju i sa 55/min ili 50/min ili 45/min. Nekad se, međutim dešava da bradikardija napravi tegobe, prije svega po tipu opće slabosti, zamorljivosti, vrtoglavica ili omaglica, nesigurnoasti na nogama, problema s održavanjem ravnoteže, a u nekim slučajevima i gubitka svijesti. Ove tegobe znaju se javiti i onda kad ne postoji stalna bradikardija, već kad se jave samo povremene pauze u srčanom radu. Značajnim pauzama smatraju se one preko 2 sekunde, a naročito 2,5 sek. i više između pojedinačnih otkucaja.

Kada se preporučuje ugradnja pacemakera?

Kada se na pregledu, snimanjem EKG-a ili na Holter-monitoringu (EKG kontinuirano sniman 24h ili više) verificira postojanje bradikardije koja je značajna, ili pojave pauza u radu srca, razmatra se ugradnja pacemakera. Ona nekad može biti indicirana čak i ako pacijent nema značajnih tegoba, ali se nađu tipovi usporenja rada srca koji bi mogli biti nezgodni ili čak opasni. S druge strane, ugradnja pacemakera nekad se poduzima ako bradikardija uzrokuje već opisane tegobe, čak i da nije pretjerano i drastično usporen rad srca. U svakom slučaju, kardiolog-aritmolog koji analizira pacijenta mora uzeti u obzir i tegobe koje pacijent ima, ali i nalaz fizikalnog pregleda, a posebno EKG i Holter-monitoring.

 Kako izgleda sama procedura ugradnje pacemakera?

Kada se postavi indikacija (potreba za ugradnjom), pacijent će pristupiti ugradnji pacemakera. Ugradnja se vrši u bolničkim uvjetima i u formi je operacijskog zahvata u lokalnoj anesteziji. Pacijent se proceduri podvrgava u posebnoj prostoriji (kardioangiološki laboratorij) u kojoj postoji mogućnost rentgenskog i elektronskog nadzora nad komponentama pacemakera, ali i mogućnost izvođenja sterilnog operacijskog zahvata. Pacijent leži na posebnom operacijskom stolu, prekriven sterilnim prekrivkama, pod lokalnom anestezijom (dakle budan). Nakon odgovarajuće pripreme, pripreme doktor skalpelom napravi rez iznad i bočno od velikog prsnog mišića (lat. musculus pectoralis maior) i u tkivni „džep“ koji se tako formira postavi pacemaker. Potom se elektrodom (specijalnim žičanim provodnikom) pacemaker poveže sa srcem: jedan kraj elektrode fiksira se u pacemaker, a drugi se kroz venu spusti do u unutrašnjost srca. Uradi se test pacemakera i odredi najbolja pozicija vrha elektrode u srcu. Potom se rezovi zašiju i pacijent se premješta u bolesničku sobu. U bolnici se obično boravi 24 sata i potom pacijent ide kući sa savjetom da ne čini velike i naporne pokrete rukom na strani gdje je pacemaker ugrađen tokom narednih nekoliko dana, da bi se omogućilo da hirurški rezovi dobro zarastu.

 Šta i kako zapravo radi pacemaker?

Pacemaker koji je ugrađen „komunicira“ sa srcem pute elektrode – posebnog žičanog provodnika. Pacemaker kontinuirano, stalno, prati rad srca. Onog momenta kada pacemaker registrira usporenje u ritmu srca ili pauzu, preko te iste elektrode šalje mali električni impuls u srce i potakne ga na normalan rad. Odmah potom nastavlja pratiti ritam i ako ima potrebe upućuje dalje impulse. Na ovaj način pacemaker ne dozvoljava srcu da radi presporo ili da pravi pauze u radu koje bi mogle biti izvor tegoba ili čak opasnosti po život. Ako, međutim, srce samo radi kako treba, pacemaker ga samo snima i miruje sve do momenta kad bude potrebno da ponovo svojim impulsima povede normalan ritam srca. Onda kada nije potreban, pacemaker se ne aktivira, tako da se izbjegne kolizija („sudaranje“) s normalnim ritmom srca i njegovim otkucajima, a istovremeno se i štedi baterija, pa pacemaker može duže trajati.

 Programiranje, reprogramiranje, kontrole pacemakera

Da bi radio pravilno, pacemaker se mora adekvatno programirati. Prvo programiranje odvija se već tokom ugradnje pacemakera, kada se testira koja je najbolja pozicija vrha elektrode unutar srca, koliko je pacemaker osjetljiv (tj. koji su to strujni impulsi koji će biti registrirani kao normalni, pa da se pacemaker ne uključuje bespotrebno, da ne bi ometao normalan rad srca), zatim koliko treba biti jaka struja koju pacemaker isporučuje u srce da bi srce moglo biti potaknuto na kontrakciju, a da ta struja opet ne bude prejaka da izazove bol kod pacijenta ili kontrakcije okolnih mišića itd. Nakon što se pacijent, po ugradnji pacemakera, otpusti iz bolnice, preporučuju se povremene, precizno definirane kontrole pacemakera. One se moraju poduzimati da se korigiraju parametri rada pacemakera, da se verificira njegova ispravnost i da se prati stanje baterije. Također se prati i stanje elektrode, njena električka i mehanička ispravnost i sl. Prva kontrola pacemakera učini se mjesec dana nakon ugradnje, a sve ostale kontrole pacemakera trebaju biti u međusobnim razmacima od najviše šest mjeseci.

 Da li treba očekivati dodatne zahvate nakon ugradnje pacemakera?

Nakon ugradnje u najvećem broju slučajeva nikakve dodatne intervencije nisu potrebne sem redovitih kontrola pacemakera. U vrlo rijetkom okolnostima dešava se da pacijenti moraju ponovno u bolnicu radi nekih dorada na pacemakeru. Naime, nekad je potrebno uraditi dodatni zahvat ukoliko dođe do pomicanja elektrode tako da ona nije u dobrom kontaktu sa srcem. Ta intervencija zove se „repozicioniranje elektrode“. Nekad dođe do mehaničkog oštećenja elektrode, pa ju je potrebno zamijeniti („replasman ili zamjena elektrode“). U drugim, pak, slučajevima moguće je da se baterija pacemakera potroši, pa se radi procedura „zamjene generatora“. Ako postoji potreba za ovim dodatnim intervencijama, važno je tu potrebu prepoznati na vrijeme da pacijent ne bi doživio neprijatnosti ili komplikacije. Stoga je neophodno redovito kontrolirati pacemaker strogo prema rasporedu koji doktor odredi.