Aritmije su poremećaji srčanog ritma. Srce bi trebalo raditi ritmično i skladno, frekvencom između 60 i 100 otkucaja u minuti. Poremećaji ovog ritma, bilo da su u smislu nepravilnosti u ritmici otkucaja (preskakanje) ili u smislu pespore ili prebrze srčane frekvence, su aritmije. Veliki je broj vrsta aritmije. Neke su savim bezazlene i ne zahtijevaju tretman. Za neke se ordiniraju lijekovi, a neke se liječe kateterskim procedurama (ablacijom) Spomenut ćemo samo najčešće i najznačajnije.

Tahikardija

Tahikardija je ubrzan rad srca sa frekvencom 100/min ili brže. Neke osobe je ne osjete, a kod nekh pravi tegobe poput treperenja u prsima. Tahikardija se normalno javi kad smo uzbuđeni ili kad smo u fizičkom naporu. Ako se javlja spontano, treba utvrditi ritmičnost rada srca, brzinu rada srca, način nastanka i način prestanka tahikardije da bismo odredili da li i na koji nain je treba liječiti.

Sinusna tahikardija

Sinusni čvor je struktura koje dikira srčani ritam. Pored toga što „nalaže“ da se frekvenca ubrza iznad 100/min u vrijeme fizičko napora ili psihičkog uzbuđenja, u nekih osoba može se spontano, bez podražaja, javljati često frekvenca od 100/min ili brže. Ako se tokom 24-satnog hotera EKG uvrdi da je prosječna srčana frekvenca za cijela 24 sata 90/min ili preko toga, postavlja se dijagnoza sinusne tahikardije Obično se lijei lijekovima koji usporavaju srčanu frekvencu, poput beta-blokatora (bisoprolol, nebivolol, metoprolol, atenolol, propranolol, karvedilol itd.) ili kalcijskih antagonista (verapamil, diltiazem i sl).

Fibrilacija atrija

Fibrilacija atrija je aritmja koja se odlikuje postojanjem velikog broja haotičnih impulsa u atrijima (pretkomorama), koji se onda prenose na komore, pa srce radi nepravilnim ritmom, a često i ubrzanom frekvencom. Kod nekih osoba javla se u napadima, a kodnekih postoji kao stalna, hronična forma. Kad je u napadima, treba je pokušati prevesti u normalni (sinusni) ritam – ovo se radi lijekovima, a u nekim slučajevima i elektrokonverzijom (elektrošokom srca). Učestalost ove aritmije raste s godinama životne dobi, pa u osoba reko 75 godina i preko 10% zna imati ovu aritmiju kao stalnu. Kada postoji kao talna i kada se utvrdi određena anatomska konfiguracija pretkomora, nema smisla pokušavati je prevesti u normalani ritam, jer to u pravilu ne uspijeva. Opasnost od ove aritmije se sastoji u mogućnosti da se desi moždani udar zbog formiranja ugručaka krvi u treperećim pretkomorama. Da bi se spriječio moždani udar, pacijentima se daje terapija protiv zgrušavanja krvi (antikoagulacijska terapija). Za smanjenje srčane frekvence koriste se beta-blokatori ili kalcijski antagonisti, a pritom se možemo pripomoći i srčaim glikozidima (npr. digoksin). U nekim slučajevima može se raditi kateterska ablacija ove aritmije, ali određeni broj pacijenata opet dobije istu aritmiju, pa se ne radi rutinski, nego samo u odaranim slučajevima.

Ventrikularna ekstrasistolija

Kada se, osim normalnih impulsa iz uobičajenog vodiča srčanog ritma (sinusnog čvora), javlja preskakanje u ritmu srca tako da se aktiviraju nepravilni i prijevremeni impulsi iz srčanih komora, onda govorimo o ventrikularnoj ekstrasistoliji. Ako su impulsi pojedinačni (a ne u „rafalima“), onda je obično sasvim bezazlena. Često ne iziskuje nikakav tretman, iako se mogu primijeniti beta-blokatori, antagonisti kalcija, a u slučaju tegoba ili uporne i učestale aritmije, i neki specifični antiaritmici. Veliki broj preskoka unutar 24-satnog holtera EKG-a nekad bude indikacija za katetersku ablaciju, naročito ako ih je preko 20% od svih dnevno zabilježenih otkucaja, a u nekim zemljama, prag za ablaciju je već preko 10% ventrikularnih ekstrasistola. Ablaciji se naročito pribjegava ako se na ultrazvuku srca vidi uvećanje lijeve komore ili njeno slabljenje, te ako pacijentima izrazito smeta i ne smiruje se na standardnu terapiju. Pacijenti sami mogu umanjiti učestalost preskoka izbjegavanjem konzumacije kafe, zelenog ili crnog čaja i izbjegavanjem stresnih situacija.

Ventrikularna tahikardija (VT)

Ova aritmija je poremećaj ritma u kojem ulogu vodiča od sinusnog čvora preuzima neka struktura u srčanim komorama. Obično je vrlo brza i u visokom riziku da pređe u smrtonosnu aritmiju: ventrikularnu fibrilaciju (VF). Ako se detektira, pacijenti se usmjeravaju na jedan od dva vida tretmana: ugradnja kardioverter-defibrilatora ili radiofrekvencijska ablacija.

Paroskizmalna supraventrikularna tahikardija (PSVT)

Ova vrsta aritmije karakterizira se vrlo brzom srčanom frekvencom, obično preko 160/min, nerijetko 200/min, pa i 220/min, nekad i još malo brže. Naglo i spontano nastaje, nije provocirana ni naporom ni stresom. Nekad je provocira karakteristična ekstrasistola. Podjednako naglo i prestaje, kao da ju je neko „isključio na prekidač“. Definitivno liječenje sastoji se u proceduri koja se zove radiofrekvencijska ablacija, a stopa proceduralnog uspjeha, tj. izlječenja, je gotovo 100%.

Supraventrikularna ekstrasistolija

U ovoj aritmiji preskakanja su porijekla pretkomore ili gornjeg dijela tzv. sprovodnog sistema srca. Uzrokuje osjećaj treperenja u prsima. Obično se smiruje upotrebom beta-blokatora, a u poznijim mgodinama, ako je učestala, naznaka je pojave fibrilacije atrija.

WPW-sindrom preekscitacije

Pacijenti sa ovim sindromom imaju karakterističnu „šaru“ u EKG-snimci, ali da bi slika sindroma bila kopletna, pacijenti trebaju imati i naade brze aritmije. Tada se pristupa proceduri ablacije, koja je vrlo uspješna u liječenju. Znatno veći broj osoba ima karakterističnu sliku u EKG-u, ali bez tahikardije. U tim slučajevima terapija nije potrebna.

Bradikardija

Bradikardija je usporen rad srca, sa frekvencom ispod 60/min. Blage bradikardije sa 55/min ili 50/min obično ne predstavljaju problem, ali izraženije bradikardije, naročito ako su praćene tegobama (vrtoglavice, omaglice, slabost, nekad i gubitak svijesti) povod su za ugradnju aprata zvanog pacemaker (pejs-mejker), koji stimulira srce i ne dozvoljava da srce previše usporava. Najbolji način da se utvrdi intenzitet bradikardije je 24.satni holter EKG. Ugradnja pacemakera radi se ako se tokom monitoringa utvrdi postjanje pauza u trajanju od 2,5 ekundi između pojedinih otkucaja, a prema nekim priterijima, već i preko 2 sekunda, naroččito ako su praćene spomenutim tegobama.

AV-blok

AV-blok je bradikardni (usporavajući) poremećaj srčanog ritma ukoliko postoji u formi II ili III stupnja. Blok III stupnja je indikacija za ugradnju pacemakera. Blok II stupnja ima dva podtipa, od kojih je jedan jasna indiakcija za pacemaker, a drugi ipak samo ako uzrokuje tegobe.